Istorijat

Osnovna škola u Delimeđu

U posleratnom periodu u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji nije bilo puno škola. Uglavnom su bile zastupljene verske škole i mektebi koje su funkcionisale po kućama i to više u tajnosti, a nastavu su izvodili islamski vjeroučitelji imami. Nastava se ogledala u izučavanju istorije Islama i opismenjavanje arapskim pismom Arebicom.

Među prvim osnovnim školama u Opštini Tutin bila je i osnovna škola u Delimeđu. Godine 1925. upisana je prva generacija đaka polaznika koja je bila veoma različita po uzrasnoj dobi, jer je obuhvatala svu djecu od navršenih 7 pa do 15 godina. U početku uglavnom su to bila muška djeca u porodici.

Bila je to velika revolucija na Koštampolju koja je naišla na burne reakcije mještana, a često i na otpor i odbijanje. Obzirom da je to bila državna škola koja se kosila sa vjerskim školama mektebima, to je kod većine roditelja izazivalo negiranje iste i odbijanje poziva da svoju djecu upišu i pošalju u istu. Izbjegavajući da pošalju svoju djecu u kako su je tada nazivali  ,,đaursku“ školu često su prikazivali da djeca imaju više godina i da su prerasla period za polazak u  tadašnju osnovnu školu, a za žensku djecu bi govoroli da imaju neki fizički ili mentalni nedostatak, da ne vide dobro, da ne čuju dobro kako bi time prikazali da je dijete nesposobno da prati nastavu.

Zbog velikog odupiranja stanovništva ovoj novotariji na Donjoj Pešteri, a i zbog sumnje i nevjerice da će  “đaurska“ škola opstati i ostati u Delimeđu u sljedećoj školskoj 1926/27. godini nije upisan prvi razred, da bi tek naredne 1927/28. godine ponovo upisali prvi razred i tako dobili drugu generaciju đaka koja je opet bila veoma raznovrsna po starosnoj dobi đaka koju su opet činili uglavnom dječaci. Od te godine pa nadalje redovno su upisivani đaci prvaci svake školske godine. U tom periodu osnovno obrazovanje trajalo je 4 godine , a odgovaralo je sadašnjem osmogodišnjem obrazovanju. Nakon toga školovanje se moglo nastaviti u tadašnjim Gimnazijama, što bi odgovaralo drugom ciklusu sadašnjeg osnovnog obrazovanja. Ovakav način osnovnog obrazovanja trajao je sve do 1952. godine kada je uvedeno obavezno osmogodišnje obrazovanje u trajanju od 8 godina.

Na Koštampolju u selu Delimeđe je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina funkcionisalo i srednje usmereno obrazovanje koje je iznedrilo pet generacija u periodu od 1979. do 1984. godine. U tom periodu izgrađena je i nova zgrada za osnovnu školu koja je po izgledu, veličini i funkcionalnosti bila druga na listi u Republici Srbiji. Godine 1980. osnovci su prešli u novu zgradu, a u dvijema starijim školskim zgradama ostali su učenici usmerenog obrazovanja, da bi školske 1983/84. godine i oni prešli u novu zgradu i zaključno sa krajem te školske godine prestalo je da postoji usmereno obrazovanje u osnovnoj školi u Delimeđu. Od te godine pa do danas škola u Delimeđu obavja svoju osnovnu djelatnost osnovnog obrazovanja i vaspitanja.

U periodu od 1995.  pa sve do 2015. godine materijalno tehnički uslovi u školi u Delimeđu bili su veoma loši. Škola je prokišnjavala konstantno, centralno grijanje nije bilo u funkciji i cjelokupno stanje je bilo jako teško gdje je veoma često u zimskim danima dolazilo do obustave nastave usled niskih temperatura u samoj školskoj zgradi.

Van funkcije bile su fiskulturna sala i svječana sala, školska kuhinja (i dalje je van funkcije) i čitav prvi sprat. Koristile su se samo prostorije na prizemlju, pa je od pomenute 1995/96. godine nastava u školi u Delimeđu izvođena u dvije smjene u jako lošim uslovima, a teret vremena ,nemaštinje i nemogućnosti za boljim uslovima lomio se preko učitelja i  nastavnika koji nisu odustajali od svoje profesije i nisu dozvolili da mi, njihovi đaci budemo uskraćeni za znanje. 

Možemo sa ponosom reći da su naši nastavnici i učitelji, naši prethodnici krajem 20. i početkom 21. stoljeća odbranili obrazovanje na području Koštampolja, a zauzvrat su dobili veliku zahvalnost od svojih bivših učenika, naših uspješnih biznismena, poslodavaca, radnika na privremenom i stalnom radu širom dijaspore koji su se širokog srca i širokih ruku odazvali svojoj školi koja je vapila za pomoć u zadnjim izdisajima.

Školske 2015 / 2016. godine počelo je renoviranje škole u Delimeđu koje traje duže od jedne decenije i možemo reći da se i danas dešavaju krupne pozitivne promjene u školi koje su vidljive na svim poljima. Sve je počelo jednom naizgled običnom posjetom bivšeg učenika naše škole gospodina Muhameda Lekića koji je  u svoju školu došao prvi put nakon nekoliko decenija. Duboko dirnut zatečenim stanjem u svojoj školi i u svojoj učionici odmah je odlučio da pokrije školu što je bilo ključno da se zaustavi dalje propadanje školske zgrade.

Cjelokupna inicijativa za renoviranje škole pokrenuta idejama i ambicijama mladog nastavnika matematike Sameda Demirovića, sadašnjeg direktora škole nije se zaustavila na tome. Ugled i povjerenje koje Samed ima ne samo u školi, nego i u selu, mjesnoj zajednici i mnogo šire rezultirali su mnogobrojnim donacijama u kojima su učestvovali mnogi mještani našeg kraja, među kojima svakako treba pomenuti Ademira Ukića koji je rekonstruisao i detaljno opremio fiskulturnu salu i zabavni park za djecu u školskom dvorištu, kao i Elvedina Šačića koji je finansirao renoviranje svječane sale u školi koja je od ove 2026. godine ponovo u funkciji u punom sjaju. Svi ostali donatori evidentirani su transparentno na fb stranici naše škole koju vodi direktor škole Samed Demirović.

Od školske 2016/2017. godine nastava se opet izvodi u jednoj smjeni. Centralno grijanje je u funkciji i opremljen je dovoljan broj učionica tako da svaki razred i sva odjeljenja imaju svoju učionicu. Jednosmjenski rad u školi podigao je i kvalitet nastave na mnogo višem nivou.

Nastavno odjeljenje u Dobrom Dubu

Kao i u većini sela našeg kraja tako se i u Dobrom Dubu  u ranom poslijeratnom periodu opismenjavanje stanovništva  vršilo u džamijama u okviru mektebske nastave i to u početku tajno. Kasnije, sa otvaranjem osnovnih škola  nakon 1950. godine počela je sa radom osnovna škola u Dobrom Dubu koja je svoju djelatnost obavljala u mektebskim prostorijama jer drugih prostorija nije bilo koje bi se u tu namjenu mogle iskoristiti. Nakon 1960. godine počela je izgradnja prve školske zgrade koju su radili u tom periodu poznati “Dibrani zidari“. Zgrada je završena i puštena  u rad 1965. godine. Nastavu u ovoj školi pohađali su učenici iz sela Dobrog Duba, Plenibaba i Koniča. Nova zgrada imala je ukupno 3 učionice, hodnik i malu zbornicu što nije bilo dovoljno prostorija za veliki broj učenika koji je upisan u školu.  Škola je funkcionisala  kroz dvije smjene, a pri tom je jedan razred uvijek morao boraviti u jednoj obližnjoj iznajmljenoj privatnoj kući. Na ovaj način osnovna osmogodišnja škola u Dobrom Dubu obavljala je svoju djelatnost skoro jednu deceniju kada je pokrenuta inicijativa od strane mještanina i odbornika Tahira Balića koji je tražio od Opštinske uprave da se proširi školska zgrada za još dvije prostorije gde bi jedna bila učionica, a druga mjesna kancelarija. Inicijativa i akcija o proširenju postojeće školske zgrade dobila je drugi tok, pa je uticajem i podrškom Abdulaha Kurtanovića, ali i drugih uglednih i priznatih  mještana iz Koniča koji su  u tom periodu bili na  funkcijama u Tutinu  akcija je preusmjerena na izgradnju nove školske zgrade u Koniču.

Nova školska zgrada u Koniču završena je 1973. godine i uz nju je napravljena i prostorija za mjesnu kancelariju koja je do te godine za sela Dobri Dub, Plenibabe i Koniče bila u Moranima. Od 1973. godine u Dobrom Dubu ostala je četvororazredna škola, a djeca su po završetku četvrtog razreda nastavljala da pohađaju nastavu u drugom ciklusu u školi u Koniču i tako je isto i sada.

Nova školska zgrada u Dobrom Dubu ponovo je izgrađena 2012. godine uz inicijativu i orgaizaciju mještanina Dobrog Duba i učitelja ove škole Ahma Balića. U novoj školi  tehnički uslovi za izvođenje nastave  su poboljšani, što je doprinijelo modernizaciji i poboljšanju cjelokupnog nastavnog procesa.

Ovdje treba pomenuti da je i kroz ovu školi prošao veliki broj učitelja među kojima su bili:

• Aljo Tutić iz Potreba od 1967. do 1968.
• Džemail Hasanović iz Čukota od 1967. do 1968.
• Bada Babić od 1968. do  juna 1969. nakon čega se u toku raspusta udaje za kolegu Zeku Badića iz Gurdijelja i oboje dobijaju premještaj u izdvojenom odjeljenju u Baćici gdje će raditi punih 6 školskih godina.

•  Boro Laušić od septembra 1968. do juna 1969

• Kibrija Nikšić kraći vremenski period u toku 1969. Godine
• Jozefina Bulić od 1984 – 1986.
• Nasuf Jusufović  1984 – 1986.
• Hasib Halitović, u periodu od 1984 – 1987.
• Alija Numanović u periodu od 1984 – 1987.
• Ahmo Balić od 1986 – 2025. sa kraćim premještanjem u izdvojenom odjeljenju u Pružnju u toku školske 1987/88. godine,
• Halid Balić od 1987 – 1992. nakon čega napušta posao i odlazi u Švedsku,
• Erbisa Nezović u toku školske 2012/2013. godine
• Emin Dukađinac od 2012 – 2020. godine
• Osman Manić od 2020 – 2026.
• Besim Balić od 2025 – do danas (2026)
• Fatima Balić od 2026 – do danas (2026)

Nastavno odjeljenje u Baćici

Prvo organizovano opismenjavanje stanovništva na području sela Baćice bilo je također u okviru mektebske nastave u džamiji koje su sprovodili jedini pismeni ljudi u to vrijeme – imami. Specifišnost sela Baćice u tom periodu svakako je bila upotreba i korištenje albanskog jezika koji se u to vrijeme govorio u svakoj kući u selu. Ova činjenica odvajala je Baćićane od ostalih žitelja susjednih sela. Godine 1950. počela je izgradnja školske zgrade u Baćici koja je već 1952. godine bila spremna da dočeka prve generacije đaka.

Od te 1952. godine pa do danas u Baćici se nastava odvija u prvom ciklusu obrazovanja nakon čega učenici prelaze u drugi ciklus obrazovanja u školi u Melaju.

Prvi učitelj u školi u selu Baćica bio je učitelj Tadija koji je imao preko 30 učenika na početku da bi kasniije taj broj bio manji jer su mještani žensku djecu ispisivali iz škole navodeći razne razloge, mentalne i fizičke prirode kako bi prestali da ih šalju u školu. U tom vremenu velika privilegija je bila biti pismen i pohađati školu, međutim i u Baćici kao i u mnogim drugim pešterskim selima mještani se nisu tome mnogo radovali, bojeći se da će djeca zbog školovanja otići iz sela i napustiti svoja ognjišta pa će imanja i sela ostati prazna i pusta i neće imati ko da ih obrađuje što se decenijama kasnije i dogodilo. Zbog toga je za većinu djece završetak četvrtog razreda u Baćici ujedno značio i kraj školovanja.

Nastavak školovanja bio je moguć u Delimeđu još četiri godine, što je u to vrijeme bila niža Gimnazija, ali tu školu skoro niko iz Baćice nije pohađao, a oni rijetki učenici koji bi je upisali ubrzo su je i napuštali.

Nekoliko godina kasnije u Melaju su počeli da dodaju po jedan razred svake godine pa je za 4 godine bilo moguće cijelu osnovnu školu završiti i u Melaju. Ova mogućnost bila je prihvatljivija za mnoge pa su počeli vanredno upisivati i polagati  razrede od 5. do 8. da bi mogli dobiti svjedočanstvo o završenom osnovnom obrazovanju. Vanredno polaganje viših razreda osnovne škole bilo je poznato pod nazivom “Tečaj“.

Kroz školu u Baćici nakon učitelja Tadije defilovalo je mnogo učitelja, a neki od njih u periodu od 1954. godine do 1967.  bili su:

• Učitelj Mito,
• Cvetko Petrović,  
• učitelj Ostoje,
• učiteljica Nada,
• Emro Jusović od 1967. do 1969.
• Zeka Badić i njegova supruga Bada Babić Badić od septembra 1969. do juna 1975. godine kada dobijaju premještaj u novootvorenoj školi u svom selu u Gurdijelju. Bračni par Badići su živjeli i radili u Baćici punih 6 školskih godina i u tom periodu u selu Baćica bili izuzetno cijenjeni i poštovani. U tom periodu takođe u Baćici su dobili dvoje djece ,ćerku i sina.

Zatim dolaze dvije učiteljice iz Kosovske Mitrovice Zada Ataši  i Nafa Kučević  koje rade u Baćici od 1975. do 1976. Godine. Nakon toga Zada se udaje u Delimeđe za Avdiju Cakovića i ostaje u našoj školi po svim izdvojenim odjeljenjima do penzije. Nafa Kučević  se sa završetkom školske godine vraća u Kosovsku Mitrovicu. U istom periodu u Baćici radila je i učiteljica Dragica Patrić od 1976. godine do 1978. godine nakon čega odlazi za Novi Pazar. 

• Mahija Tatarević od 1978. do 1980.
• Ćemal Hadžić od 1977. godine  do 1999. sa jednom pauzom u školskoj 1980/81. godine zbog odsuženja vojnog roka.
• Hilmo Hadžić od 1980. godine do 1992.
• Feriz Ferizović iz Točilova od 1987. do 1990.
• Šadija Skoko od 1980. godine do 1981.
• Misala Zekić od 1994. godine do 1995.
• Safet Ukić od 1994. godine do danas
• Pajaz Jusufović od 1999. godine do 2008.
• Bekir Pepić od 2008. godine do 2009.
• Fikrija Gicić od 2009. godine do danas
• Sejdefa Jusufović  od 2017. godine do 2021.
• Bekir Pepić od 2021. godine do 2027.

Kroz ovu školu prošlo je jos dosta učitelja sa kraćim zadržavanjem na zamjenama, ali podaci nisu sačuvani.

U ovoj školskoj zgradi uz manje izmjene i dorade nastava je izvođena sve do 2013. godine gdje je u posljednjim godinama školska zgrada bila u jako lošem stanju. Godine 2013. pokrenuta je akcija izgradnje nove školske zgrade čije je finansiranje većinski snosio mještanin Baćice i bivši učenik ove škole gospodin Hasib Zuković uz podršku mještana, prijatelja i rodbine koji su davali svoje priloge srazmjerno svojim mogućnostima. Ovdje treba istaći da je veoma važnu ulogu u cjelokupnom procesu izgragnje nove školske zgrade u smislu tehničke i administrativne organizacije odigrao Elmo Salihović, mještanin sela Baćica zaposlen u ovoj školi na zadacima domara.

Novoizgrađena škola u Baćici jedna je od bolje opremljenih i uređenih izdvojenih odjeljenja.

Nastavno odjeljenje u Moranima

       Opismenjavanje stanovništva sela Škrijelja slično je počelo kao i u ostalim mjestima u okruženju. Prvi počeci organiziranog opismenjavanja bili su svakako u džamijama u okviru mektebske nastave od jedinih tada pismenih ljudi na ovim prostorima, a to su imami. Sa otvaranjem prvih osnovnih škola na teritoriji Koštampolja sve više stanovništva počelo je pohađati državne škole i odstupati od dotadašnjeg opismenjavanja Arebicom u mektebima. Tako je bilo i u Škrijelju koje je obuhvatalo šest zaseoka i to: Brniševo, Crešnje, Morani, Milanoviće, Namga i Noćaje.

    Kao jedno od većih sela u opštini Tutin koje je u tom periodu brojilo čak oko 300 domaćinstava Škrijelje je krenulo sa otvaranjem osnovne škole čija nastava je počela sa izvođenjem 1948. godine po privatnim kućama koje su imale više prostorija i mogle tehnički odgovoriti potrebama izvođenja nastave,  jer nije postojala zgrada koja bi mogla poslužiti za tu namjenu, a odstupanje od dotadašnjih vjerskih škola Mekteba značilo je svakako i fizičko odvajanje od istih.  Izgradnja školske zgrade u zaseoku u Moranima koje se nalazi u središnjem dijelu sela Škrijelje  trajala je 4 godine da bi školske 1951/1952. bila završena i puštena u rad.

Novootvorena školska grada imala je 4 učionice, hodnik, ostavu i zbornicu. Ovaj broj prostorija bez izmjena postoji i sad. Prvi učitelj u ovoj novootvorenoj školi bio je Blažo Radenković koji je radio u Škrijelju  od 1951. – 1958. godine, zatim bračni par ucitelja Ljubo i njegova supruga učiteljica Ljubica koji su radili u Moranima od 1958.  bar do 1962. godine ili više (tačan broj godina nije poznat ).

Na fotografji iz školske 1959/1960. godine se vidi je broj učenika već prevelik, gdje dva učitelja (bračni par Ljubo i Ljubica, prezime nije poznato) vode čak 94 učenika od prvog do četvrtog razreda.

Škola u Škrijelju postojala i funkcionisala je kao četvororazredna punih 20 godina svo do 1968. godine i u tom periodu od dvije decenije za većinu djece i omladine Škrijelja školovanje se završavalo upravo tu u Škrijelju sa završetkom četvrtog razreda. Manji broj učenika i to isključivo dječaka nastavljali su školovanje do osmog razreda i to djeca iz Crešanja i Namge išla su u Crkvine od 5. do 8. razreda, a djeca iz Brniševa, Morana, Milanovića i Noćaja išla su od 5. do 8. razreda u Delimeđe i na taj način upotpunjavali su svoje osmogodišnje školovanje.

Ovdje svakako treba istaći da ni Škrijelje nije bilo izuzetak u prvim godinama postojanja škole u njemu. Mještani su se žestoko opirali slanju djece u školu, pa su isključivo mušku djecu upisivali u školu, a žensku djecu pod različitim izmišljenim izgovorima ostavljali uskraćenu za ovo pravo smatrajući da škola nije za žensku djecu i da nije pametno žensko dijete poslati u školu da se druži sa tuđom muškom djecom, da se opismeni i da može slati pisma kome hoće.

Ovu tradiciju prekinuo je  Hakija  Dautović koji je svoju ćerku Hatidžu poslao u školu kad je napunila 7 godina govoreći da želi da mu se dijete opismeni i da joj ,,babo ostavi hljeb u ruke, da nebi žalio u suprotnom slučaju.“ Ovu njegovu odluku prezirali i osudili su svi komšije i rođaci pokušavajući da ga odvrate od toga, ali nisu uspjeli da pokolebaju čvrstu volju i želju jednog oca koji je riješio da školuje svoje dijete.

Ovo je bio ujedno i početak opismenjavanja ženske djece u Škrijelju, pa se broj djevojčica polaznica u školu već sljedeće godine počeo povećavati i vrlo brzo su sve djevojčice u ovom selu počle  redovno pohađati školu.

Ovakav način školovanja za djecu i omladinu Škrijelja bio je prisutan sve do pomenute 1968. godine kada je na inicujativu tadašnjeg direktora škole Zuka Ademovića uz podršku rukovodioca izdvojenog odjeljenja u Moranima Bajra Mujovića oformljena osmogodišnja škola i u ovom selu.

,,Broj učenika od 1968.godine konstantno se povećavao, a opismenjavanje mladih generacija se sve više omasovljavalo u Škrijelju. Može se reći da su za ovo selo to bile godine uspona i poleta. Školska zgrada još jednom je obnovljena i to je bilo 1983. godine kad sam ja došao iz vojske – sa sjetom se prisjeća sagovornik Raif Aljović nastavnik fizike i hemeije u penziji i dugogodišnji rukovodilac izdvojenog odjeljenja u Moranima  i dodaje da su mještani dobrovoljno izdvojili priloge koje su dobili od države kao pomoć usled elementarnih vremenskih nepogoda koje su ovo područje zahvatile u toj godini. Od tih sredstava škola je dobila novo ruho .

Poslednje renoviranje na ovoj školskoj zgradi bilo je 2012.godine u akciji koju su vodili nastavnici i mještani ovog sela Raif Aljović i Omer Mehmedović kojima su u prikupljanju sredstava pomagali njihova braća Deko Mehmedović i Šerif Aljović prikupljajući sredstva i priloge od mještana , a najviše sredstava u ovoj akciji uložili  su bivši učenici ove škole Muzafer Hadžić i Azem Kurtanović zamijenivši kompletnu spoljašnju stolariju na školi. “

Broj učenika 1983. godine u Škrijelju bio je 220 i može se reći da je to bio vrhunac po brojnosti koji se održao još nekoliko godina, a zatim je uslijedilo masovno izseljavanje stanovništva početkom ratnih 90 – ih koje je broj učenika u ovom školskom mjestu desetkovalo.

,,Kroz školu u Škrijelju prošlo je mnogo učenika u sretnim vremenima – sa ponosom kaže sagovornik Raif Aljović i ističe da je baš iz ove škole poniklo mnogo prosvjetnih radnika, inženjera, ljekara, pravnika, menadžera, teologa, arhitekata, pa čak i jedan doktor nauka i to prof. Dr Sefedin Šehović koji je rođen u selu Noćaje, a osnovnu školu završio je baš u izvojenom odjeljenju u Moranima.“

Nastava se je i dalje  odvijala kroz dvije smjene sa velikim brojem učenika sve do kraja  90 – ih kada je brojno stanje učeniko krenulo da opada zbog veliki migracija izazvanih nestabilnim stanjem u državi. Već od 2000. godine  u nižim razredima nastava je počela da se izvodi u kombinacijama od po dva razreda u jednom odjeljenju, a od septembra 2020. godine broj učenika u prvom ciklusu je pao ispod 10 i od tada do danas nastava u prvom ciklusu u školi u Moranima izvodi se u tzv ,,nepodijeljenoj školi“ gdje jedan učitelj vodi sva četiri razreda sa svega nekoliko učenika. Ista situacija je i u drugom ciklusu od petog do osmog razreda što je sve skupa školu u Moranima nažalost dovelo na rubu egzistencije. Školska zgrada u Moranima  nije renovirana više i u takvom stanju je i sada.

Kroz školu u Moranima prošla je rijeka prosvjetnih radnika, nastavnika i učitelja, a podaci do kojih sam uspio doći su sljedeći:

• Blažo Radenković 1951 – 1958. (približno)  prvi učitelj u novootvorenoj školi,
• Ljubo i Ljubica, bračni par učitelja od 1958 – 1962. Ili više, tačan broj godina nije poznat,
• Nada Saračević od 1966 – 1996. godine
• Šemso Azemović učitelj na zadacima nastavnika u višim razredima od   1972 – 1974. godine nakon čega dobija stalni posao u Reževiću,
• U periodu od 1970 – 1980 radili su još i :
• Ibro i Sadija Gološ, bračni par učitelja,
• Hajro Ikić od 1972 – 1984. godine
• Alija Ikić, do 1985. godine
• Aiša Kurtanović od 1985 – 1986. godine nakon čega odlazi za Novi Pazar
• Nazim Halilović od 1985 – 1989. godine  nakon čega dobija stalni posao u osnovnoj školi ,,Bogoljub Čukić Tutin“ u IO u Sašu,
• Bejto Caković od 1986 – 1996. godine nakon čega dobija premještaj u našoj školi u IO u Pružnju,
• Omer Mehmedović od 1986 – 2020. godine nakon čega dobija premještaj u matičnoj školi u Delimeđu,
• Adem Ibrović od 1989 – 2008. godine nakon čega dobija premještaj u našoj školi u IO u Čarovini ( zamjena radnih mjesta sa koleginicom Igbalom Leković Husović), a odatle 2009. prelazi u školu na Dojeviću u IO na Bagrima,
• Nevzeta Kočan od 1994 – 1995. godine
• Ibro i Sadija Gološ (bračni par) ponovo od 1996 – 2000. godine
• Igbala Husović od 2008 – do danas

Broj stanovnika u Škrijelju drastično je smanjen i nekada najbrojnije po broju stanovnika ovo selo sada je na pragu zatvaranja škole. U prvom ciklusu nastavu izvodi učiteljica Igbala Husović koja ima u svakom razredu po jednog učenika za sad, a u starijim razredima nastavu pohađa samo jedan učenik u 8.razredu u školskoj 2026 /27.godini.

Nastavno odjeljenje u Pružnju

Početak opismenjavanja stanovništva sela Pružnja datira mnogo ranije od izgradnje same školske zgrade u selu. Budući da Pružanj pripada mjesnoj zajednici Melaje to su i  Pružljani pohađali prva četiri razreda u Melaju koliko je tada imalo, a od petog do osmog  razreda nastavljali su školovanje u Delimeđu, da bi kasnije svih osam razreda pohađali u Melaju kada je osmorazredna formirana i u Melaju. Ovakav način školovanja trajao je sve do 1968. godine kada je bila spremna nova školska zgrada i u samom selu Pružnju.

U školskoj 1968/69. godini u novoj školi u Pružnju bilo je ukupno 32 učenika različitog uzrasta koje je u dvije smjene vodio prvi učitelj u selu Pružanj gospodin Dragoslav Živković iz Pančeva koji u selu ostaje jednu školsku godinu, tačnije do juna 1969. Godine nakon čega dobija premještaj u Pančevu i tamo se i vraća. Nakon odlaska učitelja Dragoslava Živkovića kroz pružljansku školu prošla je čitava četa prosvjetnih vojnika sa perom u ruci koji su ostavljali traga vrijednog pomena, a to su:

1. Šaković Ibrahim od 1969 – 1972.
2. Nurković Daut iz Delimeđa od 1969 – 1976. godine koji se u tom period učiteljovanja i oženio iz Pružnja
3. Nada Saračević od 1976 – 1978.
4. Nadžija Gaši – Mučić od 1978 – 1989. godine kada dobija posao i vraća se na Kosovo i Metohiju odakle je i bila rodom.
5. Zada Caković od 1989 – 1990.
6. Nuradin Leković 1990 – 1991.
7. Bejto Caković od 1990 – 1992.
8. Igbala Leković od 1991 – 1994.
9. Misala Zekić od 1992 – 1994.
10.  Muljka Ukić od 1994 – 1996.
11.   Misala Zekić od 1996 – 1997.
12.  Igbala Leković od 1997 – 1998.
13.  Mustafa Karameti od 1998 – 2002.
14.  Ćemal Hadžić od 2002 – 2009.
15. Nevzeta Demirović od 2009 – 2011.
16.  Zineta Dupljak od 2011 – 2013.
17.  Ismet Muminović 2013 – 2016.
18.  Zineta Dupljak od 2016 – 2019.
19.  Aida Dreković od 2019 – 2020.
20.  Bekir Pepić od 2020 – 2021.
21.  Hamida Curić od 2020 – 2021.
22.  Zineta Dreković od 2021 – 2023.
23.  Aida Dreković od 2021 do danas (2026)

Ovdje valja istaći da je i u Pružnju škola bila duže vremena u jako lošem stanju, ali da je u toku 2015. godine pokrenuta akcija od strane mještana sela Pružnja te je tako restaurirana školska zgrada i napravljena potpuno nova škola u kojoj su tehnički uslovi mnogo bolji, a opremljenost nastavnim sredstvima i učilima primjerena vremenu. Za vrijeme trajanja radova na opremanju nove školske zgrade nastava je izvođena nekoliko mjeseci (jedno polugodište) u kući Izeta Jusovića sve dok nova zgrada nije bila spremna da prihvati đake.

Od školske 2023/24. godine škola u Pružnju broji manje od deset učenika i nastava se izvodi u tzv nepodijeljenoj školi gdje nastavu izvodi jedan nastavnik, tačnije učiteljica Aida Dreković.

Nastavno odjeljenje u Čarovini

Sve do početka 80-ih godina stanovništvo sela Čarovina opismenjavalo se u osnovnoj školi u Delimeđu čijoj mjesnoj zajednici pripada i Čarovina.  Od 1970. godine prvi put u selu Čarovina počinje izvođenje nastave prvog ciklusa i to u privatnim kućama među kojima je bila i kuća Avdije Lekovića. Prvi učitelji koji su ponijeli pero istorije u ovom selu bili su Rešad Ličina i njegova supruga Dragica Ličina. Ovakav način izvođenja nastave prvog ciklusa obrazovanja ostaje sve do 1980. godine kada je novosagrađena  škola u selu bila spremna da primi svoje prve đake.

U početku je u školi bilo više đaka i nastava je izvođena uglavnom kroz dvije kombinacije od po dva razreda kod jednog učitelja. Ovakav način izvođenja nastave u školi u Čarovini zadržao se punih 39 godina.

Sa završetkom školske 1982/83. godine iz sela odlaze učitelji Dragica i Reško Ličina. Nakon njihovog odlaska kroz školu je prošlo više učitelja nastavljajući da ponosito nose svjetlost opismenjavanja i obrazovanja , a među njima bili su:

1. Ramiz Tutić od 1983 – 1993.
2. Meho Sijarić od 1983 – 1987.
3. Nuradin Leković od 1987. do danas (2026)
4.   Zada Caković od 1993 – 1994.
5. Igbala Leković 1994 – 1997-
6. Zada Caković od 1997 – 1998.
7. Igbala Leković od 1997 – 2006.
8. Enisa Šabanović od 2006 – 2007.
9. Igbala L Husović od 2007 – 2008.
10.  Adem Ibrović od 2008 – 2009.
11. Munira Balić od 2009 – 2012.
12.  Aida Dreković od 2012 do 2019.

Od juna mjeseca 2019. godine u Čarovini je broj učenika pao ispod deset i nastava se izvodi u tzv nepodijeljenoj školi gdje nastavu izvodi jedan učitelj i to je Nuradin Leković.

Nastavno odjeljenje u Gurdijelju

U periodu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka u skoro svakom selu Donje Pešteri napravljena je škola,  odnosno školska zgrada koja je kao izdvojeno odjeljenje pripadala matičnoj školi u Delimeđu. Među posljednjim izgrađenim školskim zgrada bila je i školska zgrada u selu Gurdijelju.

Prije izgradnje škole u svom selu učenici iz Gurdijelja su od prvog  do četvrtog razreda išli u Melaju, a od petog do osmog razreda u Delimeđu.

Na inicijativu mještana sela Gurdijelja i to Mahmuta Badića, Hamda Selmanovića i Hilma Ukića u martu mjesecu 1975. godine počela je izgradnja školske zgrade u selu. Radove su izvodili radnici iz pogona “Jelak“ iz Tutina koji su  za vrijeme izgradnje škole  stanovali  u kući Mahmuta Badića, jednog organizatora i vođe cjelokupne akcije.

Sama izgradnja tekla je prilično brzo jer zgrada nije bila puno velika, taman za potrebe sela. Već na jesen iste godine školska zgrada bila je spremna da primi svoje prve đake, a svječano otvaranje škole bilo je 16. 11. 1975. godine.

“Mještani sela napravili su svječanost tom prilikom na kojoj su pozvali tadašnju upravu škole na čelu sa direktorom Zukom Ademovićem i majstorima iz pogona  “Jelak“ iz Tutina, ali i mnogim drugim uglednim ljudima iz okoline i naravno mještanima. Nakon završetka proslave i ispraćaja gostiju domaćini su ostali u prilično pripitom stanju, što je bila uobičajena stvar u to vrijeme, da bi na kraju veselje zbog nesporazuma i stanja pod uticajem alkohola eskaliralo u fizički sukob i opštu pometnu“, kroz smijeh i šalu prisjeća se sagovornik Badić Zeka, učitelj u penziji.

Prvi učitelji u školi u ovom  izdvojenom odjeljenju bili su Badić Zeka i njegova supruga Bada Babić Badić koji su nakon šest godina učiteljskog rada u selu Baćica dobili novo radno mjesto u svom selu. Ukupan broj učenika u prvoj školskoj godini bio je 38, a bračni par učitelja radio je u jednoj smjeni sa po jednom kombinacijom od po dva razreda. Učitelj Zeka Badić pored toga što je bio prvi učitelj u ovoj školi bio je i prvi školovani čovjek u ovom selu sa srednjom Učiteljskom školom. Njegova supruga Bada, inače komšinica iz susjednog sela Čukote rođena Babić, bila je druga školovana žena muslimanske vjeroispovesti sa srednjom Učiteljskom školom, poslije Hafize Demirović koja je bila prva školovana žena pravnik sa visokim obrazovanjem na području Donje Pešteri, a i šire.

Nastava u ovom izdvojenom odjeljenju izvođena je kroz dvije kombinacije punih 13 godina sve do školske 1987/88. Godine, kada se zbog smanjenog broja đaka gasi jedna kombinacija i nastava se od tada izvodi u takozvanoj “nepodijeljenoj“ školi – što podrazumijeva sva četiri razreda kod jednog učitelja.  Od školske    1988/89. godine u izdvojenom odjeljenju u Gurdijeju radi samo učiteljica Bada, a njn suprug Zeka Badić dobija premještaj u izdvojenom odjeljenju u Melaju gdje će raditi punih 6 školskih godina.

Učiteljica Bada Babić Badić radila je u školi u svom selu do decembra mjeseca 2006. godine kada odlazi u starosnu penziju.

Od 2006. godine u školi na mjestu svoje majke dolazi Sead Badić, profesor razredne nastave i ostaje do 2013. godine kada donija premještaj u matičnoj školi u Delimeđu.

Od 2011. godine  u školi se opet otvara još jedno odjeljenje i nastava se opet izvodi u dvije kombinacije sve do 2014. godine. Drugi učitelj koji radi u Gurdijelju jeste Osman Manić iz sela Devreča koji je u našu školu došao iz Osnovne škole “Dr Ibrahim Bakić“ u Leskovi. Osman u Gurdijelju ostaje sve do 2019. godine kada dobija premještaj u odjeljenju u Pružnju.

U periodu od 2012.  godine  do 2014. u školi radi i učiteljica Zineta Dupljak iz Novog Pazara, a od 2014. do 2019. godine u nepodijeljenoj školi ostaje Osman Manić.

• Zineta Dupljak od 2019 – 2021.

• Adnan Jusufović iz Melaja od 2021 – 2023.

Zineta Dupljak od 2023. do danas. Tehnički uslovi u školi u Gurdijelju su izuzetno loši. Škola nije renovirana od otvaranja 1975. godine, a put do škole ne postoji, pa učitelji pješice prelaze preko potoka i livade nekih stotinak metara. Očekujemo da se u skorije vrijeme stanje u ovom odjeljenju poravi, a najveća i jedina nada nam je dijaspora naseg kraja koja je renovirala i izgradila škole u svim ostalim školskim mjestima. 

Istorijat direktora

Kroz našu školu prošlo je mnogo direktora koji su bili na čelu ove ustanove i sa ponosom nosili njeno ime obnašajući svoju funkciju, ali i noseći njen teret i sve izazove koji ni u jednom vremenskom periodu nisu bili laki i uvijek su zahtjevali posebne sposobnosti i vještine upravljanja, oštroumnosti i mudrosti u donošenju odluka, pravednosti i tolerancije prema zaposlenima, ali i mnogo odricanja. Podaci do kojih sam uspio da dođem o direktorima koji su vodili našu školu datiraju tri decenije nakon otvaranja škole u Delimeđu, a to su:

• direktor Stevo (prezime nije poznato) 1954 – 1955.
• Nurović (Demirović) Desto od 1955 – 1956.
• Jovović Milenko od 1956 – 1958.
• Demirović Ramo od 1958 – 1962.
• Prentić Ibrahim u toku 1962.
• Ademović Zuko od 1962 – 1965.
• Prentić Ibrahim od 1965 – 1966.
• Ademović Zuko od 1966 – 1976.

• Avdulah Ramčilović od 1976 – 1981.

• Mašović Šemso od 1981 – 1989.
• Demirović Šefkija od 1989 – 1993.
• Suljović Nusret v.d. dva mjeseca u toku 1993.
• Demirović Redžep od 1993 – 1996.
• Demirović Safet od 1996 – 2026. godine. Ovde treba istaći da se iz navedenih podataka vidi da je Safet bio na funkciji direktora najduži niz godina.

Nakon Safetovog odlaska u penziju 27. januara 2026. godine na funkiciju direktora imenovan je Samed Demirović, master matematičar koji stupa na obnašanje ove funkcije u srijedu 28. januara 2026. godine.

Na samom kraju treba istaći, što je i vidljivo na osnovu podataka da su kroz istoriju škole od samog njenog osnivanja pa nadalje u istoriji direktora na čelu škole bili najduže vremena Demirovići iz Potreba do sad ukupno 42 godine njih šestorica zajedno sa trenutno aktuelnim direktorom.

Autor: Bekir Pepić

Ovaj istorijat rezultat je predanog istraživačkog rada Bekira Pepića, koji je obilazio sela Donje Pešteri, razgovarao sa prosvjetnim radnicima u penziji, bivšim učenicima i mještanima i prikupljao vrijedna svjedočenja o razvoju školstva na ovom području. Njihova sjećanja, zajedno sa dostupnim arhivskim podacima, omogućila su da se sačuva i zabilježi bogata prošlost škole za buduće generacije.

---